14.03.2007., srijeda
Bliss na poklon
Dakle, da. Nisam više mišljenja da je ignorance bliss.
Jer dobila sam kao specijalni poklon, right out of the blue, najljepši bliss u mom životu, osim mojih cura.
Sanjala sam i san o bliss-u, dva mala blistava zlatna svjetla koji se pretvaraju u dijamantiće na mom dlanu i ja se pitam držeći ih : Bože, što je to ? Što da s time sada radim ? I neću pitati kako i zašto sam to dobila, jer, tako sam sretna zbog jednostavne činjenice da je moj blistavi poklon ovdje, uz mene, svako jutro i večer u svakoj mojoj misli i mojem dahu.
Nevjerojatno. A prestala sam se nadati da je to moguće.
Lekcija jest, naravno o odustajanju i otpuštanju očekivanja, ali i puno, puno više od toga.
To je poklon.
Što ću ja učiniti s tim poklonom bitno je u tolikoj mjeri da me zapanjuje. Ali nije me strah.
Na nekom sam nivou, negdje, neprimjetno, pitanje u kojem životu, zaslužila da ga dobijem.
Taj je poklon potpuna suprotnost ignorance konceptu. Taj je poklon svjesnost i svjetlost.
Probudio me za stvari toliko duboko zakopane da sam bila uvjerena da ih nemam.
I te su divne stvari sada tu, odmataju se, pokazuju se polako, i samo jedan mali njihov djelić je prepun mogućnosti.
I zato, odbacujem ignorance i prigrljujem bliss.
I svima želim isto :)
|
- 11:55 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
08.09.2006., petak
Kako su mi se suze utanjile
Dakle, danas i noćas je pun mjesec. I pomrčina je bila. Na putu do joge vidjela sam ga na izlasku iznad pruge.
To ima takav utjecaj na mene ( sigurna sam da to trenutno nije dobar utjecaj ) da danas plačem cijeli dan. Naplakala sam se za najmanje pola godine.
A stvar je u tome da su mi se suze utanjile. Ozbiljno. Plačem neke tanke i jadne crtice, koje ne mogu razmazati šminku i koje padaju ravno preko lica u malim kapljicama.
Nikada prije nisam tako plakala. To mi mama nije nikad rekla : da s godinama ne možeš više pošteno plakati.
U cijeloj crnoj mjesečevoj/tankosuznoj depri ima jedan dobra vijest :
na 43things 5901 i nešto ljudi želi probati ljubiti se na kiši..
Mislim da je to jako utješna pomisao.
|
- 01:52 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
14.09.2005., srijeda
O pasti za zube ili bez čega možemo a bez čega ne
Smeta me to što stalno moram trošiti novac ( teško zarađen, na temelju kasnog dolaska doma k moje dvije male cure ) na brdo flašica.
Kupaonica mi je zametena u 153 razne vrste polupraznih kozmetičkih preparata, i ja sam odlučila napraviti popis svega što mi je zaista potrebno da ostanem koliko toliko uljuđena a sve ono ostalo baciti u smeće. I ne kupovati više.
Moju je frustraciju potaknula prazna flašica tekućeg pudera bez kojeg ne mogu na posao. Dobro, ponekad odem i bez, kad me ulovi, "prirodno sam lijepa" raspoloženje, ali primjećujem da je bolje s njim :))
Šampon ? moram imati šampon, u Lushu su super, ali mi je to malo skupo.
S druge strane, ostalo je jeftino i kratko traje.
Mislim da svakako moram kupovati dejzić, wc papir, sapun i pastu za zube, papirnate maramice i jednu kremu za lice.
Intimni sapun, maybe.
Kremu za tijelo ne volim baš, i nije mi potrebna.
Ponekad kupim neko ulje.
Hmmm.. nokti.
Područje sklisko, totalno.
Dobro, jedan dobar nježni lak i jedan skidač, bez acetona.
I krema za ruke, naravno.
To je 13 artikala na najužoj listi.
I to je to, barem što se mene tiče.
Ono što me ljuti je, da bez toga ne mogu biti. I tih 13 artikala je previše.Što da se dogodi neka katastrofa i više nije otvoren niti jedan DM ? Nikad ? Zašto nam je toliko toga svaki dan potrebno ?
Trebali bi reći stop potrošačkoj maniji u nama, pogotovo u nama ženama, koja nam kaže da ćemo se osjećati bolje ako kupimo još jednu, pa još jednu glupost. Te sve flašice čine nas tako sigurnim u sebe. Kaj to nije jadno ?
|
- 15:36 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
08.09.2005., četvrtak
Isto sunce
Danas, plac prije posla.
Volim to, kad dođem malo prije, još nisu niti svi štandovi poslagani. Uvijek tražim ljude koji su imaju pomalo svega i gdje se vidi da su voće i povrće donijeli iz svog malog vrta i voćnjaka. Jedna kumica ima borovnice, kupine, malo tikvica, malo peršina, malo blitve. I to je sve što ima :) Anyway, kupila sam male mirišljave gorko-slatke jabuke, dva velika bijela patišona ( za one koji ne znaju što je to, to su tikvice koje izgledaju kao bijeli svemirski tanjuri, samo još malo luđe :) i pola kile vrlo zelenih slatkih feferona ( to ću ukiseliti ). A nešto ću možda i pojesti danas.
I onda, dok sam hodala tako prema poslu, vrećice su se klatile oko mene, na ulici je većinom bila sjena, došla sam do jednog dijela gdje me obasjalo sunce. I nije to bilo nikakvo specijalno sunce. Obično, blago, jesensko, jutarnje sunce, kroz malu izmaglicu smoga.
Ne znam tko je to rekao... nešto kao da isto sunce sija na nas sve.
I ja u tom trenutku shvatim, da ne trebam ljubav niti jednog čovjeka.
Voljena sam odozgora.
Svi imamo pravo na ljubav isto kao što i sunce ne bira na koga će sjati. Možda ovo zvuči patetično, čak i meni zvuči već odavno rečeno. Ali jedno je nešto znati, a drugo je to uzeti u sebe i pustiti da to postane tvoj dio.
Vrlo sam zahvalna za ovaj uvid.
I želim reći ovima gore da ću se svaki dan sunčati :)
|
- 08:23 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
04.08.2005., četvrtak
Smjer za srce
Nikada nisam mogla svome srcu reći kuda da ide. Nikada me nije slušalo, a i kada bi me čulo, uvijek je tiho reklo zaštitniku u meni : Ja moram. I tako se dogodilo da se pokvarilo. Nisu mu smetale sinkronističke sitnice, snovi i predosjećaji. Nisu mu smetali ni realni, tvrdi događaji. I tako se pokvarilo.
Jednom, davno, prije puno, puno godina ( ovo je priča koju sam pričala mojim prijateljicama, i jednom ću je pričati i mojim dvjema djevojčicama ) srce je išlo svojim putem, ne obazirući se na okolinu, na mene, koja sam trčala i puzala za njim, ne obazirući se na karmatske igre, na rasporede Sunca i Mjeseca. Srce je na sve odmahivalo rukom i reklo : Ja voooolim. Širim se i primam, i sve što se dogodilo, bit će dobro jer ja mogu dovoljno voljeti za sve. Onda je on otišao, i srce je ostalo samo sa svim tim stvarima, napunjeno i izgubljeno. I puklo je jer sve te stvari koje je imalo u sebi nisu namijenjene čuvanju, nego dijeljenju.
Otada moje srce ima rupu, neku tamnu i crnu stravu koju već dugo liječim. Ona je sada zatvorena i zacijeljena. Tu su ranu njegovali, davali su joj pažnje, vina, čokolade, seksa i raznog užitka. Prijatelji su je gladili, ignorirali, špotali, tužili se zajedno sa mnom na njom. Prijateljice su pričale o razumijevanju, zaboravljanju, o vremenu, o liječenju, o nezahvalnim tipovima, o samopoštovanju, o vlastitim ranama, o vlastitim lijekovima.
Srce je zacijelilo i rana boli pomalo, kad pada kiša, kao danas, kad sam sama u svojoj sobim i kada se ponadam nekoj bezizlaznoj, beznadežnoj ljubavi.
Čemu sva ta priča o srcu ?
Jer ja mislim da se od toga ne smije odustati. Kako odustaneš od svog vlastitog srca ?
Iako nas srce vuče u svim smjerovima, mi ga ne smijemo povlačiti natrag.
Tako sam slatko bila zaboravila na srce i ono je slušalo, pritajeno, zacijeljeno.
Bol koju osjećam sada podsjeća me na to da imam srce.
I radost koju osjećam podsjeća me na to.
To je nešto, što se ne može izgubiti, odmaknuti od sebe, zaboraviti.
Zbogom dragi moj.
|
- 17:33 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
20.07.2005., srijeda
O čudnim putevima sudbine ili zašto sam zakasnila na jogu
Moja prijateljica, ima oko stotinu kila i još do prije neki dan bila je trudna s četvrtim djetetom. ( dva teenager-a, jedno malo kao moje, samo pola sata starije, i jedno u trbuhu. Zove me da se sretnemo prije poroda. Sjedile smo u nekoj slastičarnici punoj rostfrei-a i jele sladoled, na zidu je pisalo : ako želite imati tvrdu stolicu, jedite drva ! ( vrlo poticajno za slastičarnu, a posebno za trudnice pred porod ) i toliko smo se raspričale da sam zakasnila na tramvaj koji me trebao odvesti na jogu. Zakasnila sam sasvim malo. Malih 10 minuta. Uobičajeno toliko traje strka oko priprema, male pričice na početku sata, još uvijek ulaze zakašnjeli ljudi. Ali ne i u taj ponedjeljak.
Hodala sam vukući sve te stvari za jogu u torbi, jednim neimenovanim zagrebačkim drvoredom, s apsolutnim povjerenjem da me očekuje moj sat mira, i predanosti samoj sebi. Prednja su vrata škole bila zaključana. Obilazim zgradu. I stražnja su vrata škole zaključana. Obuzima me ljutnja na učitelja, jer me nije čekao. Kako je mogao zaključati vrata a ja sam ispred njih ? Zovem ga na mobitel, koji je naravno isključen, jer grupa je već u opuštanju. Zovem prijateljicu, koja bi trebala biti na jogi. Niti nje, naravno nema. Ostajem bez kuna. U očaju, lupam po vratima škole. Znam da me ne mogu čuti, jer, gore su, na katu. Obilazim natrag. Razred u kojem je joga ima širom otvorene prozore, na trenutak razmišljam o tome da glasno viknem, možda bi me čuli, ali to mi je too much. Zbilja.
Odustajem od joge. Pokušavam nazvati muža da me pokupi usput, dok prolazi s posla. Nema kuna na mobu. Vučem se do kioska. Kiosk je zatvoren, izgleda kao da je zatvoren već mjesecima. Prelazim cestu do drugog kioska. Drugi kiosk ( u centru grada je ) radi samo do 19,30. ljetno radno vrijeme :)) Murphy me debelo podsjeća da postoje zakonitosti kojima nitko ne zna uzrok.
Neki su me čudni sklopovi okolnosti doveli do toga da je čitav Svemir protiv mojeg odlaska na taj sat.
Dobro, dobro, odustajem.
Odustajem.
Ima valjda neki razlog... iako mi od takvog razmišljanja nije puno lakše.
Kad ti guraš prema Svemiru unatoč svemu, Svemir se opire i gura natrag.
Zato je tako teško nešto postići, nešto izvaditi iz ravnoteže i promijeniti mu kvalitetu ili smjer.
Velika prijateljica s početka priče rodila je nakon 2 dana krasnu malu curicu.
Učitelj joge slijedeći me put pitao kada sam mu ispričala kako sam zakasnila :
A zašto nisi jako vikala ? Prozori su bili otvoreni, čuo bih te :))
|
- 14:52 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
09.07.2005., subota
O tisućama pisama ili priručna rekapitulacija ove godine so far
Kome ja to pišem tisućiti put.
Ne znam više ni gdje sam, ni što dalje.
Puno slobodnog vremena, prijatelji, smijeh.
Dobar feeling na poslu.
Djeca sretna na moru.
Prihvaćanje vlastitog tijela unatoč svim nedostacima koje imam.
Moji satovi joge, gdje je vrijeme namijenjeno samo meni. Da se susretnem sama sa sobom.
Planovi i konstrukcije budućeg.
Analize i razmišljanje o tome, što je bilo.
Prijateljice koje nemaju ili imaju djecu, koje su ih tek rodile, koje će ih uskoro roditi.
T. se zaljubila. Srećom/Nesrećom on je daleko.
Z. trči hodnikom rodilišta dan nakon poroda, dosadno joj je, kaže.
S, ne javlja se, ne piše blog.
D, zaokupljena svojim novim tavanom, ne gleda uopće u sebe.
M, vratila se dan nakon napada s djetetom u London.
N, kopa negdje neki stari grob. Nadam se da joj ne pada kiša.
Druga M, puknula je nasred ulice, plačući za nekim, tko ju ne želi. Razumijem kako ju boli.
Treća M, i nije prijateljica, izgubila je svoju volju i moju volju za njom.
Četvrta M, sasvim udaljena od sebe, održava svoju slike mlade i uspješne poslovne žene.
P., pomalo luda, ne osuđuje se pogledati u vlastite oči u ogledalu, jer tamo ima svega, a većinu toga ne želim vidjeti.
Napisala sam tisuću pisama, neka ovdje, neka negdje drugdje, neka su mi u glavi, neka lebde u međuprostoru i čekaju, da ih primjetim.
Nemam pojma za koga su.
Sada idem u grad, komotno,polako, zamijeniti neke kupljene stvari, obaviti male shoppinge, ošišati se.
Onda ću se vratiti kući, spremati, kuhati, pripremiti sobu za sutrašnje farbanje.
Dogovoriti cijenu ugradnje krovnog prozora.
Malo čitati.
Raditi jogu.
Biti sama.
Gledati kroz prozor.
Gdje sam ?
|
- 09:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.06.2005., utorak
Magla
Sanjala sam da trčim kroz maglu, dim, i sve veću i veću tamu.
Trčala sam po nekoj selskoj cesti, prema nekoj kućici u kojoj su bila djeca.
Tračkovi svjetla koji su mi omogućavali da dođem do tamo stalno su prijetili da se izgube i utrnu do kraja.
A danas sam skoro kupila majicu na kojoj piše :
Perannial Optimist :))
Uskoro ću se vratiti u stanje optimizma.
Ali sada me nekako muči ta magla i dim.
Valjda će sve biti u redu.
Sve će biti u redu.
Danas je joga night anyway, a kada sam tamo, onda sam cijela i onda sam dobro.
Dobro je postoji takva neka sigurna luka gdje mogu doći i biti sama sa sobom, bez potrebe za pričom, bez potrebe za stvarima, bez potrebe za ikim.
|
- 12:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.06.2005., ponedjeljak
O pitanju povjerenja
Za dobro razumijevanje teksta važno je znati da je autorica negdje in between toga da postane sasvim prizemno/cinična i toga da lebdi u međuprostoru, glavom većinom negdje u Svemiru.
Dakle, kako imati povjerenja u BILO KOGA.
Postoje ljudi koji me nikad nisu iznevjerili.
Postoje ljudi koji me nisu nikad iznevjerili do jednog trenutka kada ipak jesu.
Postoje ljudi koji su me iznevjerili a da ja o tome nemam pojma :))
Za te sam sretna što postoji karma pa neka se sami bakću s posljedicama.
Postoje i ljudi koji su me puno puta iznevjerili a ja sam im oprostila.
I postoje oni koji su me puno puta iznevjerili i više nisu na listi oprosta s koje se vraća.
Ovih me dana jedan prijatelj koji će sebe prepoznati u ovim redovima nagovara, napola samo zato da vidi da li ću opet biti blesavo naivna, da oprostim/zaboravim i krenem dalje s osobom, Iznevjeriteljicom Povjerenja kojoj on prvi neće nikako oprostiti. Ta je osoba bila na listi s koje se ne vraća. A vratila sam je na njegov nagovor. ( Moj bi učitelj joge sada rekao da on preuzima dio karmičke odgovornosti za sve što može nastati kao posljedica mojeg vraćanja IP na listu.)
U stvari, ja smatram kako svakome treba dati beskonačan broj šansi.
To bi bila Božanska kvaliteta.
Ali kako svijet nije idealan, ja to ipak ne mogu. Teško mi je, a i mislim kako je pokloniti svoju vlastitu energiju nečemu što ju ne cijeni beskorisno, a i loše po vlastito samopoštovanje.
A opet, imamo nepogrešiv mehanizam akcije-reakcije, i zašto bi mi brinuli o tome je li netko iskren, ili nije ?
Ako smo sami iskreni, otvorenog srca.. to bi trebalo biti dovoljno.
Ali nije.
Nije, jer mi nismo ovdje da bi smo postali Savršeno Božanstveni... nego zato da naučimo preživjeti u uvjetima dualnosti, potpunog izbora, da postignemo ravnotežu.
U knjizi koju sada čitam govori se o stanju Bezazlenosti.. to je stanje gdje nisi naivan, nego otvoren. Nisi dijete, ali te tvoje iskustvo ne drži u prošlosti. Ustvari, ne bojiš se otvoriti se za povredu... E toga se ja bojim i više nego sam spremna priznati. A mislim da sam unatoč tome u boljem stanju nego mnogi koje poznam, koji više uopće ne mogu ništa osjetiti od silnog straha da će ih netko prevariti, odbaciti, ozlijediti.
I tako svima koji sjede na emocionalnoj klupi i boje se ući u igru kažem :
Ja ću ipak pokušati biti Bezazlena.
Štogod napravio netko drugi, nije moja stvar.
Mogućnost za povjerenje još uvijek postoji u meni.
Unatoč svima.
Samo što ga je sada teško, teško zadobiti.
|
- 15:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
02.06.2005., četvrtak
O savršenstvu
Pravo vrijeme za shopping jučer definitivno NIJE bilo. Ali ja sam se, u nedostatku drugog termina, ipak nakon posla uputila u grad imajući jednu od najgorih stvari u glavi kad govorimo o shoppingu. Imala sam SAVRŠENU viziju onog što želim. Ne obazirući se na sinkronističke događaje koji su me odgovarali od izabrane rute, vremena i namjere, koje sada neću opisivati ( ali svi poznate momente u kojima vaša inuticija vrišti a vi ste zaboravili da ju imate ), hrabro sam krenula a moja me Savršena Vizija Casual Bež Sakoa pratila, lebdeći nadamnom kao neki entitet koji ne zna što bi sa sobom.
Dućan br.1
Odmah se vidjelo da tu nema SVBS ali ipak sam ušla jer djetetu je trebalo kupiti šlape za more i nove hlačice.
Pola sata potrošeno na biranje, SV još uvijek mirno čeka, jer toliko je još dućana-punktova i nas smo dvije sigurne, da ćemo za SV pronaći fizičku manifestaciju koju ja mogu obući.
Dućan br.2
Da, ovo je dućan u kojem bi trebala biti SV. Nemaju je. Imaju nekoliko Nesavršenih primjeraka, svi krive boje.
I s prevelikim ovratnicima. U mome broju nemaju NIŠTA sa žaljenjem konstatira izluđena prodavačica nakon što je pregledala sve gornje police i skladište.
Dućan br.3
Malo skretanje s puta. Imaju neke zgodne lanene suknjice do koljena ali me prodavačica obavještava da je to dućan u kojem "nema stvari za mlade ( ja imam 34 godine ali oprostit ću joj), probajte u onom butiku do nas". Nema problema, jer butik do njih slijedeća je točka rute.
Dućan br.4
Da, imaju nešto što bi moglo biti SV. Prave je boje, laneno je i košta 300 kn, što je na granici, ali nema veze.
Za inkarnaciju SV izdvojit ćemo i malo više love. Oblačim kandidata. Sve je prave veličine, jedino ga ne mogu zakopčati preko grudi ( tu sam prekomjerno nadarena ). Savjet prodavačice : "Savršen je. Pa možete ga nositi nezakopčanog"
Meni se lagano diže kosa na glavi.
Ona ne kuži da ONDA TOOOO NIJE SVBS Incarnated !
Jedna od glavnih odlika treba mu biti mogućnost zakopčavanja a da gumbi ne puknu.
U tu svrhu unaprijed odbacujem sve kandidate koji nemaju elastina.
Dućan br. 5
Da, imaju nešto upotrebljivo. Ali samo broj 36.
Uz zlobni osmijeh vlasnik mi kaže : Sve do jednog sam ih prodao.
Ah, to sigurno nije SV jer će ju nositi mnoge.
Slijedeća odlika na listi je : da SV nije dostupna svima.
Samo izabranima, koji su spremni tražiti.
Odustajem odmah od dućana sa Rasprodanom Približnom ( a i Prosječnom )Vizijom.
Još nisam sasvim odustala, ali sada jer Murphy radi kad najmanje treba, slijedi jedan dugi put do slijedeće stanice gdje me čeka autobus za Črnomerec.
Čekam autobus otprilike 20 min, jer došla sam na praznu stanicu po čemu zaključujem da je upravo otišao. Črnomerac me dočekuje, prašnjavu, znojnu, isprpljenu, ali ne i potpuno klonulu duhom. Dakle.. slijedi :
Dućan br.6
Niti jedan nije prave boje. Svi su preskupi.
Pregledavam azurnu suknju na volane.
Naravno da je to daleko do SV, ali nije loša.
Dućan br.7
To je dućan koji u dobar dan odaberem kao polaznu točku.
Često u njemu završim kupnju, uspješno.
Na prvoj vješalici ugledam pravu boju... pravi materijal.. ima elastina...očarana sam.
Ne, kaže prodavačica, nemamo br. 42. Imamo sve brojeve osim toga.
Užasnuta, isprobavam 40.
No way da bih ja ikada to mogla obući ako ne odem na plastičnu operaciju.
Sve je ostalo savršeno, savršeno.
Neki me zalutali muškarac gleda s pomalo žaljenja.
Da, morala sam ga vratiti na vješalicu.
Potražit ću svoju SV kad dobiju još brojeva.
U neki drugi dan, kad Murphy i čitav Svemir ne budu protiv mene.
Kupujem jednu jako lijepu košulju, s dekolteom :)
U pravom broju, prave boju, upravo je nosim, udobna je, odlično mi stoji...
SV uzdiše i odlazi.
Ali ipak... tužno je nekako.
Zašto je toliko teško dobiti nešto savršeno ?
A još je teže, ako svojom čežnjom i očekivanjem stvoriš ovakav dan kakav sam ja napravila jučer.
|
- 15:03 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
18.05.2005., srijeda
Sara na radiju ili o tome kako je propustio romantiku
Jučerašnja večer završava vožnjom kroz šumu koja prethodi vrhu brda na kojem je naša kuća. Na radiju moja najmilija Dylanova pjesma, Sara, od koje mi se i pjeva i plače, i koja me podsjeća na to na koji bih način htjela biti voljena. I ja pojačam malo pjesmu i utonem u nju i vožnju kroz kišu i vrlo tamnu sivu noć. Ali do kuće ima samo pola minute i on zaustavlja auto u dvorištu i ja ga molim da ostanemo unutra još samo malo, da čujem pjesmu do kraja. Izdržao je slušati samo malo i kaže : ma koliko ta pjesma traje ?
Oko nas je mrak i vide se samo odsjaji uličnog svjetla na kapljicama na prozoru.
U tom trenutku ja odustajem od svakog daljnjeg pokušaja da toj osobi, koja živi sa mnom kao moj muž, pokušam prenijeti bilo što, što mi je važno.
On propušta mene, trenutak a i sebe. Uzima svoj paketić utjehe u obliku velikog pakiranja sladoleda i ja zatvaram radio, i vrata auta, i vrata ulaza u kuću, i zatvaram sebe, svatko odlazi u svoj svijet, i nećemo niti primijetiti jedan drugog do slijedeće jutarnje kave.
Željela bih mu viknuti : Hej, glupane glupi, upravo si ubio svoju zadnju šansu sa mnom !
Ali znam da me ne čuje, ne vidi, ne osjeća i ne pozna.
Za sve ostale, u kojima ima komadića osjećaja za kišu, here are the lyrics i djelić pjesme.
http://bobdylan.com/songs/sara.html
|
- 10:19 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
09.05.2005., ponedjeljak
Koga zagrliti ili kako se dijeli krevet
Znaš za čime čeznem ?
Da nije moja samo polovica kreveta, nego cijeli.
I znam, da je prazan krevet istovremeno sladak, gorak i kiseo.
Ali ja čeznem da u mome krevetu ostajemo ja, moj mir, moje svjetlo, moj pogled kroz prozor,
moja dobra, nova knjiga. Da kad ispružim ruke i noge i kada se rastegnem nema nikoga i da je svo mjesto moje.
Kada cure spavaju u sobi iza zida, zamotane u svojim piđžamicama i dječjoj posteljini, i slonovima, medvjedima i nekim neimenovanim čudovištima, ja ostajem mirna i sama, sjedeći, dišući ili čitajući, dok se svijet vrti oko mene a sve upada u sve veći mrak.
Je li to tako grozno, čeznuti za svojom vlastitom samoćom ?
Ponekad mislim da je to najvažnije što mogu učiniti.
Mnogi bi me nazvali vrlo sebičnom.
(Meni je sebično što ti uzimaš i svoj i moj prostor, ne dajući ništa za uzvrat, ne želiš pronaći svoje vlastito mjesto, niti čak i misliti o tome, jer to uznemirava.)
Koga bih zagrlila u mojoj samoći i praznom krevetu ?
Mrak, sjenu, tamu, vrtnju svijeta, širenje. Mogućnost budnog sanjanja.
Slobodu samoće.
Sebe samu :)
|
- 13:03 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
06.05.2005., petak
Razmišljanje o sutrašnjem roštilju i kompromisima
E da, sutra, tradicionalno dolaze moji prijatelji na rođendanski roštilj/ranu večeru u vrtu. Tradicionalno i pretpostavljaju da ću napraviti nešto što još nikad nisu jeli i znam da se pomalo tome vesele. Puno više volim kuhati za neku svrhu, kao eksperiment a tko je bolji za isprobati takva pomalo opasna jela nego moji najdraži.
Danas poslijepodne pripremam se za slijedeću bitku s mojim mužem, obožavateljem klasičnog pristupa roštiljanju :
Kupovina u neimenovanom trgovačkom centru. Borim se za đumbir, pileća krilca, avokado i paprike.
On razgleda viseće svinjske polovice. Dobar je s mesarima, pa mu daju dobre komadine mesa. Ja ga molim da ne pretjeruje i skrećem pogled s krvavih pregača i izlizanih dasaka a moj nos teško podnosi onaj odvratni miris mesnice.
ON ( ne skrećući pogled s virutoznog mesara ) : Vidjet ćeš, svi će htjeti ovo jesti, nećeš valjda jadne ljude ostaviti s tim čudnim salaticama. Napravit ćemo kao i uvijek, pa će svi biti zadovoljni.
JA ( normalnim, još neiznerviranim tonom, malo tiše ) : Moj je rođendan, imam volju kuhati po svojem.
ON ( snižava glas ) : Daj nemoj sada, pa budeš napravila kaj hoćeš samo što ću i ja kupiti nešto.
JA : Ja ne želim kupiti ovo meso.
ON ( značajna šutnja )
ON : Zašto uvijek moraš raditi scenu kad smo u kupovini ?
JA : OK, ja odlazim i ti kupi kaj god hoćeš. Ja ću kuhati po svojem.
Je li ovo primjer kako nedostatak pozitivnog razmišljanja i očekivanja određenog obrazca utječe na tijek događaja ?
Hoće li danas tako izgledati moje popodne ? Don't know.
Ja samo znam da imam plan koji za dokaz prilažem ovdje.
Komadići puretine u mljevenim bademima i sezamu.
Domaći ravioli sa sirom i rikolom.
Pileća krilca na roštilju, oriental style.
Bukovače na roštilju.
Chutney od paradajza i đumbira.
Salata iz vrta ( možda stavim i poneki cvjetić, ako nizašto drugo, da GA izludim)
Sorbet od jagoda i sladoled od pravih lješnjaka ( all home made ).
Kada bi barem ovaj plan ostao takav kakav je, bez kompromisa.
Zašto je to toliko teško za postići ?
Još nikada mi nije u potpunosti uspjelo.
|
- 10:39 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
04.05.2005., srijeda
O tome kako urediti svoje osjećaje i misli
Slažem hrpetinu nesloženih papira i računa tu na poslu.
I, možda to grozno zvuči, ali ja danas beskonačno uživam u tome.
Svaka stvar na svoje mjesto, svaki broj pregledan, svaki, i najmanji papirić uređen, a sve nepotrebno završilo je u smeću.
Kada ste nervozni, ludi, kada imate želju baciti se s balkona, kada vam se čini da vas misli i osjećaje koje imate u sebi preplavljuju, odlična je tehnika sređivanja samog sebe - srediti jednu neurednu ladicu. Ne morate sve, samo jedna je dovoljna. Ili sredite i pregledajte mailbox, ili jedan folder koji već dugo izbjegavate. To se mora raditi dugo, polako, detaljno i s voljom. Kao da vas ne čeka niti jedan drugi posao. Tako najdosadniji posao postaje neka vrsta meditacije, a vi se uređujući svoje fizičke ladice uređujete iznutra.
Ja sam u normalnom životu osoba koja uopće nije uredna, koja uvijek ima zaostatke, čije su stvari i papiri pomiješani. Moj je stan ogledalo mene same, i ja sam toga svjesna.
Pa kad kaos postane prevelik, vrijeme je za red.
U subotu mi dolaze moji prijatelji, i ja, kao što ne želim nered u svom stanu, ne želim ih niti dočekati s neredom u svojoj glavi.
Sređivanje daje energiju. Jer kada znaš da je sve na svome mjestu, možeš nesputano raditi što god želiš, nema nikakvih energy drains i ti si slobodna.
|
- 12:56 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
26.04.2005., utorak
The fool ( ili chasing rainbows )
Koliko dugo netko može ostati naivac ? Unatoč normalnoj razini inteligencije, kada znaš da te netko mulja ?
Postoji pitanje zašto bi mi željeli mijenjati činjenicu da netko bira muljati nas, potkradati nas, varati nas.
Osoba koja to radi niti sama to sebi ne želi priznati. Ja se uzdam u univerzalni svemirski zakon da svaka akcija ima reakciju, i ne namjeravam uzvraćati napade, ne želim postati bitter, ne biram mijenjati se kako bi " bolje prošla u životu". Najviše što mogu napraviti jest, maknuti se od takve osobe. Jer ono što je meni važno sam ja sama, i kvaliteta društva koje me okružuje.
Zato će mnogi moji prijatelji, u najboljoj namjeri, nazvati takvo ponašanje blesavim, naivnim, nazvat će to putem manjeg otpora, i biti će zabrinuti za mene, i moguću povredu koja može izaći iz ove situacije.
Ovaj je tekst afirmacija koju od danas primjenjujem na gore spomenutu osobu :
Nježno i bez ljutnje odmičem se od tebe.
Zahvalna sam što se nisam upustila ni u što, zahvalna sam što ne postoje vezanosti za tebe.
Iako ja to sada ne vidim, vjerujem da postoji savršen razlog zašto se stvari odvijaju kako se odvijaju.
Odustajem od puta prema tebi i to je sasvim u redu.
Otpuštam te.
Još uvijek sam The fool iz mog tarota.
To se neće nikad promijeniti, jer takva sam ja.
Ali čak i luda mora tražiti bolje društvo.
Zbogom :)
|
- 11:30 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
